Mihailo (crn. Михаило), prvotni kralj u crnogorskoj povijesti, poglavar dukljanske države iz dinastije Vojislavljevića od 1046. do 1081. godine.

Mihailo
Михаило
Dukljanski knez i kralj
Vladavina 1046.1081.
Prethodnik Neda, dukljanska kneginja
Nasljednik Bodin
kralj
Krunidba 1078.[1]
Michaeli Sclavorum Regi
Mihailo, kralj Slavena
Prethodnik Vojislav
protospatar
Supruge * Prva supruga, ime u historiografiji nepoznato, bila princeza iz obitelji bugarskoga cara Samuila, * Druga supruga, ime u historiografiji nepoznato, bila rodica bizantskoga cara Konstantina IX. Monomaha
Djeca * Vladimir, Bodin, Prijaslav, Sergije, Derija, Gavrilo, Miroslav (iz prvog braka)
* Dobroslav, Petrislav, Nićifor (Nikefor) i Teodor (iz drugog braka)
Dinastija Vojislavljevići
Majka Neda, dukljanska kneginja
Smrt 1081.
Vjera katolik

Na prijestolju

uredi

Postao je Mihailo su vladarem nakon smrti svoga oca Vojislava. Prijestolje je jedno vrijeme morao dijeliti s majkom, kneginjom Nedom i braćom.

Upravljao je istodobno dukljanskim župama Oblik, Prapratna i Crmnica.

Nakon smrti svoje majke Mihailo je uspio svladati opoziciju koju je predvodio njegov brat Radoslav i zavladao je Dukljom oko 1046. godine.

Prijestolnica mu je bila u Prapratni, između Bara i Ulcinja.

Ženidba i sinovi

uredi

Prema Ljetopisu popa Dukljanina, Mihailo je iz braka s princezom iz obitelji bugarskoga cara Samuila imao 7 sinova: Vladimira, Bodina, Prijaslava, Sergija, Deriju, Gavrila i Miroslava.

Po smrti svoje žene, Mihailo se opet oženio rodicom bizantskoga cara Konstantina IX. Monomaha, te dobio još četiri sina: Dobroslava, Petrislava, Nićifora (Nikefora) i Teodora.

Svom je najstarijem sinu iz prvoga braka Vladimiru knez Mihailo dao na upravu neke od dukljanskih župa.

No, u vojne i političke poslove je uključio i svoga drugog sina iz prvoga braka Bodina.

Bodin i sin iz drugog braka Petrislav od 1072. su predvodili postrojbe Dukljana i Hrvata[2][3] koji su pobijedili Bizantice, te Srbe i druge bizantske vazale, okupirali Rašku, te podigli opći ustanak među Slavenima na Kosovu, Makedoniji i Bugarskoj.

Položaj dukljanske države nakon šizme

uredi

Granica između pravoslavnog Istoka i katoličkog Zapada 1054. išla je zamišljenom crtom posred Duklje. Nakon šizme, koja se desila u razdoblju Mihailove vladavine, Rim i Carigrada će se konfrontirati oko crkvene supremacije.


Priznanje kraljevstva

uredi
Pismo pape. Grgura VII. u kojem je 1078. Mihailu priznao kraljevsku krunu, obrativši mu se kao "Mihailu, kralju Slavena"

Papa Grgur VII. je Mihailu najkasnije 1078. godine priznao kraljevsku titulu oslovivši ga u pismu kao Kralja Slavena.

U pismu se papa obraća Mihailu sa:

Michaeli Sclavorum Regi
Mihailo, kralj Slavena[4]

Dukljanska crkva

uredi

Grgur VII. Mihaila uvršćuje u citiranoj buli i u red "požrtvovanih prijatelja svete crkve",[5] no taj papa tek nagovješćuje konstituiranje Dukljanske crkve, koja je, u buli pape Aleksandra II. iz 1067. godine već bila uspostavljena.

Naime, Grgur VII. u pismo veli da tek od Mihaila očekuje, preko izaslanika, izvješće o ispitivanju glede

Wikicitati » ... zahtjeva za osnivanjem samostalne crkvene organizacije za Duklju.(crnogorski prijevod, R. Rotković)«

[4]

Mihailo u Ljetopisu popa Dukljanina

uredi

Pop Dukljanin u svojem Ljetopisu pripisuje Mihailu (naziva ga Mihala) grijeh krivovjerja. Naime, poslije smrti majke Nede, Mihailo je oduzeo bratu Radoslavu posjede[6] (citati na crnogorskom)

Wikicitati »... Mihala prihvati kraljevstvo... pošto preuze kraljevstvo, ne htjede održati zakletvu koju je bio dao svom bratu Radoslavu, nego mu oduzme županiju Zete i dade je svom sinu Vladimiru.«
Kralj Mihailo; ocrtan lik povijestne osobe, freska crkve kod Stona

Nakon oružanih sukoba koje je Bodin, skupa s braćom, vodio s Bizanticima u Iliriku - kada je Bodin zarobljen i odveden u zatočeništvo, Mihaila je, tvrdi Pop Dukljanin, stigla kazna zbog krivovjerja:

Wikicitati »Ostala, pak, Bodinova braća, pošto se Bogu nije dopadao grijeh njihovog oca zbog krivokletsva, jašući po pokrajinama čas ovamo čas tamo i vodeći mnoge bojeve, svi u ratu pogiboše, još dok im je otac bio živ, ali ne u isti dan, već svaki u svoje vrijeme.«


Bizantski izvori: Vladar Tribala, Srba, Hrvata i saveznik Bizanta

uredi

Hrvate u Duklji spominju dva bizantska izvora te se u jednom navodi kako je Mihailo

"vladar Hrvata".[7]

Nakon očeve smrti, prema istim izvorima, Mihailo postaje vladar Tribala i Srba.

"Τριβαλλών καί Σέρβων... αρχηγός"[8]

Sklopio je ugovor s bizantiskim carem i upisan je među saveznike i prijatelje bizantiskog carstva.

"τοις συµµάχους καί φίλοις των 'Ρωµαίων έγγράφται"[8]

Mihailo u Razgovorima ugodnim naroda slovinskoga

uredi

Andrija Kačić Miošić u svom najpoznatijem djelu Razgovori ugodni naroda slovinskoga o Mihailu i Bodinu piše:

Wikicitati »Na 1077. Kraljevaše u srbskoj zemlji kralj Mihajlo. Na 1100. Kraljeva je u srbskoj zemlji i u Dalmaciji kralj Bodin. «

[9]

Ljetopis popa Dukljanina izvješćuje da Mihailo...

Wikicitati » ... vladaše trideset i pet godina i umrije. Sahranjen je s velikom čašću u manastiru Svetih mučenika Srđa i Vakha (u Skadru - op.a.).«

[6]

Druge titule

uredi

Nakon ženidbe s rođakom bizantskog cara dobio je Mihailo titulu protospatara.

Po tvrdnji Ivana Skilice, Mihailu je car Konstantin IX. Monomah, vjerojatno oko 1052. godine, dodijelio protospatarsko dostojanstvo.[10]

Na ktitorskom natpisu crkve koju je podigao u Stonu kralj Mihailo 1080. godine sebe titulira:

Michaelvs fortiter super rego pacifico c(i)vitates omnes Romanos
Ja Mihailo snažno smirujem i vladam nad svim rimskim gradovima[11]
Kititorski natpis kralja Mihaila na crkvi u Stonu

Nasljednik

uredi

Nakon Mihailove smrti, naslijedio ga je sin, kralj Bodin.

Vanjske poveznice

uredi

Izvori i bilješke

uredi
  1. Najkasnije 1078. godine, vjerojatno i prije. Ta se godina uzima kao pouzdana iz razloga što ga kao kralja spominje u pismu papa Grgur VII.
  2. Nikefor Brijenije, Dukljani i Hrvati zlostavljaše Ilirik
  3. Nikefor Brijenije, Opis borbe Bizantinaca protivu Dukljana i Hrvata
  4. a b Pismo pape Grgura VII. Mihailu, 9.1.1078.g.
  5. Ivan Jovović, Povijest Dukljansko-barske nadbiskupije, na crnogorskom jeziku
  6. a b Ljetopis popa Dukljanina, Glavi XL., na crnogorskom jeziku
  7. Margetić Lujo (1998) Poruka i datacija tzv. Ljetopisa Popa Dukljanina Croatica Christiana periodica, Vol. 22 No. 41, str. 9.
  8. a b Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije , tom III, Vizantološki institut, Beograd, 1966, str. 162.
  9. Kačić Miošić, Andrija. Razgovor ugodni naroda slovinskoga
  10. Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije , tom III, Vizantološki institut, Beograd, 1966, str. 162.
  11. Natpis dukljanskog kralja Mihaila u na crkvi u Stonu (crnogorski)