Simeon

Treći je sin bugarskog kneza Borisa I. (852. – 889.) i Marije. Nakon što je njegov otac uklonio najstarijeg sina s vlasti, postao je novim vladar Bugara. Iskoristio je slabljenje Bizanta te je 894. godine započeo rat i osvojio područje Trakije i Makedoniju, izbio do Korintskog zaljeva te 896. godine prisilio Bizant na plaćanje danka.^[2] Istovremeno je, uz pomoć Pečenega, odbio napade Mađara i preusmjerio ih u Panonsku nizinu.

Godine 913. za vrijeme drugog rata protiv Bizanta (912. – 924.), opsjedao je Carigrad, nakon čega ga je carigradski patrijarh Nikola I. Mistik okrunio carem. Kada su propali pregovori o braku između Simeonove kćeri i mladoga cara Konstantina VII. Porfirogeneta, Simeon je ponovno provalio na bizantsko područje i 914. godine osvojio Hadrijanopol. Nakon odlučujuće pobjede nad bizantskom vojskom (917.) kraj Anhijala, u blizini današnjega Burgasa, uzeo je naslov "cara Bugara i Romeja" i opet provalio do Carigrada, no ni ovoga puta nije uspio osvojiti bizantsku prijestolnicu.^[2]

U međuvremenu, proširio je svoju vlast i na područje Raške (925.), kada je srpski knez pobjegao u Hrvatsku pred Bugarima. U pokušaju da osvoji Hrvatsku njegova je vojska doživjela strahovit poraz od hrvatskog kralja Tomislava (925. godine). Tomislav je od Bizanta, kao njihov saveznik, dobio upravu nad bogatim dalmatinskim gradovima i otocima. Time je Tomislav ujedinio Hrvatsku i Dalmaciju i postao prvim hrvatskim vladarom koji je vladao od Drave do Jadrana.^[3]

Ohrabren uspjesima, Simeon je bugarsku arhiepiskopiju uzdigao na rang patrijaršije. Naslijedio ga je sin, Petar I. Bugarski.

• Lalkov, Milčo. 1997. Tsar Simeon the Great (893–927). Rulers of Bulgaria. Kibea. ISBN 954-474-098-8. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. veljače 2007. Pristupljeno 22. srpnja 2007.

• Simeon - Hrvatska enciklopedija