Vladimir Varankin: razlika između inačica

Vladimir Valentinovič Varankin (Nižnji Novgorod, 12. studenog 1902. - Moskva, 3. listopada 1938.) bio je ruski književnik, povjesničar, sveučilišni predavač i esperantist.

U književnim i esperantističkim krugovima postao je poznat po svojem romanu Metropoliteno, koji se smatra jednim od najvećih djela esperantske književnosti.^[1]

Život i djelo

Obitelj

Rođen je 1902. u Nižnjem Novgorodu u ruskoj časničkoj obitelji.^[2] Otac Valentin Jegorovič Varankin (umro 1921.) bio je bankarski službenik unovačen u Crvenu Armiju tijekom Prvog svjetskog rata. Majka Nina Aleksejevna (umrla 1953.) bila je knjižničarka. Varankin je imao dva mlađa brata, Jurja (r. 1906.) i Vjačeslava (r. 1916.)

Prvi doticaji s Esperantom

U četvrtom razredu srednje škole (1919.) počeo je učiti Esperanto s nekolicinom prijatelja. Isprva je s njima utemeljio gradski, a kasnije i pokrajinski krug esperantista i učenika esperanta. U prvoj godini rada, održao je šest tečajeva učenja esperanta u gradu i osnovao nekoliko ogranaka u okolnim mjestima. Esperanto je kao jezik ubrzo stekao toliku popularnost, da se u školama Nižnjeg Novgoroda učio kao strani jezik. Pokrenuo je i vlastiti časopis Ruĝa Esperantisto (Crveni Esperantist) u kojem je objavljivao svoje radove i radove svojih kolega, pisao o raznim događanjima, esperantistici i pozivao međunarodnu zajednicu esperantista za pomoć "mladoj sovjetskoj republici."^[2]

Početkom 1920.,s s nekolicinom prijatelja pokušava organizirati treću Sverusku esperantističku konvenciju, ali ne uspijeva zbog loše gospodarske situacije u kojoj se nalazi grad. Konvencija je održana godinu kasnije u Petrogradu, te je na njoj osnovana Sovjetska esperantistička zajednica, u čiji je središnji komitet bio izabran i Varankin.

Rad u Esperantskoj administraciji

Nakon škole mladi Vladimir se zapošljava u gradskom elektroprivrednom poduzeću. Obnašao je i kratkotrajnu dužnost gradskog vijećnika, nakon čega ga majka zapošljava u gradskoj knjižnici, gdje je bio voditelj čitateljskog i književnog kluba. U jesen 1922. seli se u Tver, gdje se potpuno posvećuje Esperantu.

Godine 1923. biva izabran u Međunarodno vijeće esperantista, u kojem vrši dva jednogodišnja vijećnićka mandata. Dvije godine kasnije, osniva list Mejxdunarodnyj Jazyk (Međunarodni jezik), u kojem u serijama članaka objavljuje materijale za učenje i podučavanje Esperanta. List je izlazio do kraja 1926., kada je ugašen zbog novčanih poteškoća. Krajem 1927. seli se u Moskvu te sudjeluje na 19. Svjetskoj konvenciji esperantista u Danzigu.

U međuvremenu je diplomirao na Fakultetu društvenih znanosti Moskovskog državnog sveučilišta i bio ravnatelj Instituta za vanjske poslove. Na Tehničkom učilištu stranih jezika predavao je zapadnoeuropsku povijest. 1929. piše knjigu Teorio de Esperanto i priručnik Esperanto por laboristoj (Esperanto za radnike). Iste godine postaje punopravni član Esperantske Akademije.^[3]

Nasilna smrt

U noći sa 7. na 8. veljače 1938. uhićen je od strane komunističkih vlasti, koje su ga osudile za špijunažu i pokušaj sabotaže, širenje antisvojetske propagande i pokušaj atentata na Josifa Staljina. Iako su sve optužbe bile lažne, osuđen je na smrt streljanjem. Kazna je bila izvršena iste noći.

Visoki vojni sud Vojne akademje u Moskvi ponovno se pozabavio istraživanjem Varankinovog slučaja. Istraga je otkrila kako je Varankin bio osuđen bez ikakve utemeljene osnove. Ponovnim suđenjem 11. svibnja 1957. oslobođen je svih optužbi, a izvršenje kazne proglašeno protuzakonskim djelom.

Izvori