Osmansko Carstvo: razlika između inačica

»Osmanlije« preusmjerava ovamo. Za druga značenja, pogledajte Osmanlije (razdvojba).

Grb Osmanskog Carstva
Osmansko carstvo 1683
Službeni jezik	osmanski turski
Glavni grad	Carigrad (Istanbul)
Vladar	sultan
Broj stanovnika	~40 milijuna
Datum osnutka	1281.
Datum nestanka	29. listopada 1923.
Valuta	akçe
Zastava Osmanskog Carstva

Osmansko Carstvo (na osmanskom turskom: دولتِ عَليه عُثمانيه, Devlet-i Aliye-i Osmaniye, što znači "Osmanska Uzvišena Država"; na modernom turskom: Osmanlı Devleti, "Osmanska država," ili Osmanlı Imparatorluğu, "Osmansko carstvo", drugi nazivi Otomansko i Tursko Carstvo) je bilo tursko carstvo na Bliskom Istoku, koje je na vrhuncu moći kontroliralo teritorije u današnjoj Turskoj, jugozapadnoj Aziji, sjevernoj Africi i jugoistočnoj Europi između XIV. i XX. stoljeća. U XVI. i XVII. stoljeću, Osmansko Carstvo je bilo jedno od najjačih država na svijetu.

Osmansko Carstvo na Balkanu

Već na samom početku osmanske vlasti se, uz obostrani dogovor, godine 1465. ponovo uspostavlja Bosansko Kraljevstvo, na čije čelo se postavlja jedan od potomaka bosanske kraljevske obitelji Kotromanić, Matij Kotromanić, kojega Osmansko carstvo izvjesno vrijeme priznaje kao legitimnog kralja Bosne. Međutim, poslije zauzimanja nekoliko tvrđava, koje su se još uvijek opirale vojnoj okupaciji, Osmansko Carstvo preuzima postupno potpunu vojnu kontrolu nad zemljom.

Do 1465. godine bosanski plemić herceg Stjepan Vukčić Kosača čak uspostavlja potpunu prevlast bosanske vojske na prostoru južne Bosne, ali biva potisnut i povlači se u svoju tvrđavu u bosanskoj luci Novi na južnom Jadranu, koju je osnovao još Kralj Tvrtko, gdje i umire 1466. godine, a Novi se od tada, po hercegu Stjepanu, zove Herceg-Novi.

Sultan, pod čijom je komandom i zauzeta Bosna, Mehmed II. je bio jedan od najuspješnijih sultana Osmanskog Carstva u njegovoj povijesti. Pod njegovom komandom je 1453. godine osvojen Carigrad, a potom stavlja pod kontrolu i cijelu Anatoliju, te uzima titulu "Fatih", što znači "Osvajač". Potpuno je uništio mletačku vojsku u Grčkoj, zauzeo Bosnu, te osvojio Moldavsku i Mađarsku, a bio je u procesu pripreme velike invazije na Italiju, kada je umro 1481. godine.

Bosna i Hercegovina

Prvi porezni registar Osmansko Carstvo uspostavlja u Bosni već 1468. godine i iz njega je vidljivo da u prvih pet godina ne baš veliki broj ljudi prelazi na Islam, da bi već po poreznom registru iz 1520. godine broj muslimana prešao 45% ukupnog stanovništva,dok nam porezni registar iz 1624. godine govori da u Bosni živi oko 150,000 katolika, oko 75,000 pravoslavaca i čak 450,000 muslimana. Dakle, glavni proces prelaženja stanovništva na Islam je trajao oko 150 godina, i bio je vrlo uspješan.

Bosna je cijelo vrijeme vladavine Osmanskog Carstva imala povlašten status u odnosu na sve druge zemlje koje ulaze u njegov sastav. Feudalna gospoda su ne samo zadržavala svoje posjede nego je imala pravo i nasljeđivanja istih, a kako ćemo kasnije vidjeti domaći muslimani u Bosni, s vremenom potpuno preuzimaju lokalnu vlast u svoje ruke, što apsolutno nije bio slučaj u ostalim zemljama koje ulaze u sastav Osmanskog Carstva, što nije bio problem ukoliko je vlastela bila odgovarajuće vjere.

Vladajuća klasa je bila islamske vjere, te se na svim prostorima kojima su ovladali polako zbivao proces mijenjanja vjere običnog puka. Razlozi promjene vjere su mnogostruki: jer mu je tako više odgovaralo (kako se danas mijenja pripadnost političkoj stranci u ovisnosti tko je na vlasti); prkos; osveta; izbjegavanje kazne; nepovoljni gospodarski uvjeti; jer se imalo "nož pod vratom", odnosno zbog fizičke prisile.

Iz, već spomenutih, poreznih registara se može vrlo jasno pratiti i jedan drugi proces, a to je širenje pravoslavlja po Bosni. U [[srednji vijek|srednjovjekovnoj državi Bosni pravoslavlje je šireno među pripadnicima Bosanske crkve, bez ikakva rezultata. Osim nešto malo pravoslavaca u malom dijelu jugoistočne Bosne, pravoslavlje nigdje drugdje nije uhvatilo korijena među Bosancima, te je u vrijeme srednjovjekovne Bosne ta vjeroispovijest bila krajnje zanemariva pojava u Bosni.

Međutim, po ulasku Bosne u sastav Osmanskog Carstva vidljiv je znatan porast broja pravoslavaca u Bosni, kada se pojavljuju gdje ih do tada nije bilo, što se objašnjava činjenicom da je Osmansko Carstvo imalo blagonaklon stav prema njima u odnosu na katoličko stanovništvo, prvenstveno zbog činjenice što neprekidno ratuje s velikim brojem katoličkih zemalja, te su tako katolici radije prelazili na pravoslavlje nego na islam zulumćara, odnosno odlazili su jedinom kršćanskom svećenstvu kojem je bilo dopušteno djelovati na tom području.

Osmansko Carstvo kao sustav

Osmansko Carstvo je u svojoj biti bilo velika vojna organizacija, koju su zanimala samo nova osvajanja i ubiranje poreza, te je njen upravni sustav bio oblikovan za osiguravanje ljudstva za vojsku i novca za njeno plaćanje. Ovaj upravni sustav bio je vrlo revnosno provođen, prvenstveno kroz porezne registre stanovništva iz kojih se mogu točno vidjeti, što se Bosne tiče, dvije stvari: proces prelaženja stanovnika Bosne na Islam, jer su ovi porezni registri razvrstavali stanovništvo po vjeroispovijesti, a također i to da u Bosni nije bilo nikakvog masovnog doseljavanja osmanskih Turaka ili bilo koga drugog, koje bi značajno promjenilo etničku sliku bosanskog stanovništva.

Zapadni vladari su ubijali neposlušne, no turska vladavina je donijela nabijanje na kolac i adžami-oglan ili "danak u krvi" (Devširme) - krađa djece koja su postajala janjičari.

Država

Neke od karakteristika osmanlijske države nisu se promijenile bez obzira na njenu višestoljetnu dugotrajnost.

U diplomatskim krugovima, za carstvo se često upotrebljavala riječ Divan. Divan je inače bio carski savjet koji se sastajao u dijelu carskog dvora, saraja, poznatom kao Bâb-i-âlî (بابِ علی , "velika vrata") ili Topkapı ("topovska vrata"); ovdje su osmanski sultani dočekivali strane izaslanike i ambasodore.

Sultani

Osmanlijski sultan je bio jedini upravnik i vladar carstva, barem zvanično.

Mada su prvi osmanlijski vladari nosili naslov bega (bey), time priznavajući suverenitet Seldžučkog sultanata, Murat I je bio prvi Osmanlija koji je ponio naslov sultana, tj. "cara" ili "kralja." Padom Konstantinopolja, 1453, država je uveliko stala na put postanka moćne carevine, tako da je Mehmed Osvajač zaista postao njen prvi istinski car, odnosno padišah.

Od 1517 naovamo, osmanski sultan je istovremeno bio i kalif islama, tako da je Osmanlijsko carstvo od ove godine pa do sve do svog raspada, 1922 (odnosno do ukidanja kalifata, 1924), u stvari bilo i kalifat, tj. islamska vjerska država.

Također pogledajte Sultani Osmanskog carstva.

Državno uređenje

Iako je osmanska država prošla kroz niz uređenja i preuređenja, neke od glavnih struktura su ostale neizmijenjene. Uvijek je postojao neko ko je bio potpuno odgovoran za upravu države, tj. sultan carevine. Odluke je uvijek razmatrao divanski savjet, dok je konačnu riječ uvijek imao sultan. U začecima carstva, ovaj savjet su činili plemenski starci. Kasnije je on promijenjen tako da je uključivao vojne profesionalce i mjesne viđenije ljude (elitu), poput vjerskih i političkih savjetnika visokog staleža. Članovi divana su nazvani veziri (ministri), kojima je nešto kasnije počeo da predsjedava Veliki vezir (premijer), preuzimajući neke od sultanovih odgovornosti.

Visoka porta je bio sultanov otvoreni dvor, nazvan po vratima na ulazu u glavne urede Velikog vezira, gdje je sultan primao strane izaslanike. Vremenom, Veliki vezir je postao jednako važan ili čak važniji od samog sultana.

Od 1908, država je bila konstitutivna monarhija, u kojoj je sultan izgubio isključivu izvršnu moć, s parlamentom koji su sačinjavali predstavnički poslanici iz provincija.

Sastavni dijelovi države

O podjeli Osmanlijsko carstva na njegove sastavne dijelove vidi opširnije u članku Sastavni dijelovi Osmanskog carstva.

Vojska

Početak 16. stoljeća je doba najvećeg uzleta turske sile u povijesti. Mnogobrojni ratovi bili su utkani u tkivo turske politike, ne samo šerijatskom obvezom borbe protiv nevjernika, nego i iskonskom agresivnošću turskih nomada željnih osvajanja i plijena. No to možemo objasniti i socio-psihološkim razlozima. Osmanski imperij imao je golemi vojni aparat. S njim je mogao vrlo učinkovito osvajati zemlje po želji, a nije mu odgovaralo dugo razdoblje mira jer bi se profesionalna vojska vična samo ratnom zanatu ubrzo pobunila. Stalnim ratovima održavali su ih u “kondiciji”.

Slijedeći na popisu razloga i neizbježna vjerska komponenta, naime, Islam propovjeda “sveti rat” protiv svih nevjernika tzv. Džihad. To obvezuje sve muslimane da sudjeluju u borbi ,a ujedno im daje i moralno opravdanje za gotovo sve što se u tom ratu učini. Kuran , sveta knjiga muslimana obećava ulazak u Dženet, raj za onoga koji pogine u borbi za vjeru. Svi ti čimbenici utjecali su na stvaranje carstva od Perzije i Egipta na jugu do Mađarske na sjeveru, i na moru od Tunisa do Krima, ali su i sudbinski utjecali na oblikovanje karte Europe i, čini se, zauvjek obilježili naše hrvatske prostore.

Početkom 16. stoljeća Turska vojska poprima goleme razmjere ali je i dalje u čvrstim rukama sultana, činovničkog i vjerskog vodstva. To je savršeni stroj za ispunjavanje njihovih političkih ciljeva.

U osnovi turska vojska sastoji se od dva sastavna elementa:

To su centralna vojska visoke porte. Profesionalna, visoko motivirana i dobro plaćena vojska s vrlo zamršenom zapovjednom linijom. "Srce" tog dijela vojske su janjičari (yeni-Cery – nova vojska Tur.), vojnici pješaci novačeni kao djeca dankom u krvi. Ta osnovna postrojba centralne vojske bila je, prema mišljenju stručnjaka, najbolja vojska ili vojna postrojba svoga vremena.

Drugi, puno manji dio centralne vojske činili su Psetari (Šekbani). Tako su se nazivali zbog svog osnovnog i prvotnog zadatka da za sultana idu u lov, vode i uzgajaju pse. Kada znamo kakav su status imali lovački psi, rasni Arapski Saluki-hrtovi, onda nam je jasna i visoka pozicija Šekbana). Tijekom srednjeg vijeka ta je postrojba evoluirali u sultanovu osobnu tjelesnu stražu i “ interventne postrojbe “ u slučaju pobune ili nereda u samoj prijestolnici. Mali ali ne i nevažan dio centralne vojske činili su spahije, oko 6000 dobro naoružanih jurišnih teških konjanika koji nisu potpadali pod zakon Timara (lenskog zemljoposjeda) nego su bili smješteni u vojarnama i dobivali redovitu mjesečnu plaću. Od spahija iz pokrajina razlikovali su se po mnogo bogatijoj i jednoobraznoj odori.

Slijedeći su bili topnici (TOPČU) a posebno cijenjeni rod vojske bio je oružari. Oni su proizvodili, održavali i čuvali oružje, streljivo i barut. Bili su visoko cijenjeni u društvu i , općenito rijetko su se viđali u srcu bitke, bili su za ondašnje prilike vrlo obrazovani ali i fanatično odani sultanu i Visokoj porti. Prema arhivskim izvorima procijenjuje se da je efektiva te centralne vojske bila oko 30 000 ljudi stalno pod oružjem i svakog trenutka spremnih za akciju.

Drugi neizostavni dio vojske Visoke Porte bila je pokrajinska vojska. Iako slabije naoružana nego centralna, i daleko lošije obučena, često je bila presudna u bitkama prije svega zbog svoje brojnosti. Naravno kao i druge vojske imali su svoje elitne trupe, pješačke masovne trupe i trupe posebne namjene, opskrbe, tvrđavske posade i izvidnike.

Na prvom mjestu izdvajaju se spahije (ispahy). To je teška oklopna feudalna konjica vrhunske kvalitete prema mjerilima onog doba.

Sustav dojave bio je sličan američkom pony-expressu. Jedan glasnik mijenjao je konja na svakih 50 km u sarajima i mogao za enormno kratko vrijeme obavjestiti ogroman broj ljudi. Postojao je i sustav golubova pismonoša kojeg su Turci preuzeli od Bizanta. Kad vojska krene na odredište usput im se pridružuju lokalne postrojbe gde im je najzgodnije.

Povijest

Vidi: Povijest Osmanskog Carstva

Osmansko Carstvo osnovalo je pleme Turaka Oghuza sa zapadnih područja današnje Turske, kojima je vladala Osmanska dinastija.

Carstvo je doseglo vrhunac pod vlašću Sulejmana I., koji je velikim brojem vojnih pohoda proširio carstvo na zapad, istok i jugoistok.

Do prekretnice u ratu s europskim državama došlo je s velikim osmanskim porazom kod Beča 1683. Iako se u sljedećem stoljeću ratna sreća mijenjala, s izgubljenim i ponovo osvojenim pokrajinama, carstvo je općenito bilo u defenzivi.

U 19. stoljeću carstvo postaje samo jedna od sila u sukobima oko Balkana i drugih područja, u kojima sudjeluju Rusija, Austrija, Engleska i Francuska. Na Balkanu, kao i u samoj Turskoj, budi se nacionalizam.

Početkom 20. stoljeća Mladoturci traže reforme. U 1. svjetskom ratu carstvo gubi sve posjede osim Turske. Kemal Atatürk službeno proglašava republiku 29. listopada 1923, a zadnji sultan zauvijek napušta zemlju.

Literatura

• Halil Inalcik: "Osmansko Carstvo ( klasično doba 1300.-1600.)", Srednja Europa, Zagreb, 2002., ISBN: 953-6979-06-3 (prijev.: Dino Mujadžević)

Vanjske poveznice

Predložak:Link FA