Hagiografija: razlika između inačica

Hagiografija ( hæɡiɒɡrəfi ; iz grčkog ἅγιος, hagios, što znači "sveto" i "γραφία, -graphia", što znači "pisanje") biografija svetaca ili crkvenih poglavara. Pojam hagiografija može se upotrijebiti kao pojam za životopis svetaca ili veoma razvijenih duhovnih bića u bilo kojoj svjetskoj duhovnoj tradiciji.

Kršćanske hagiografije su usredotočene na živote, a osobito na čuda koja se pripisuju muškarcima i ženama koji su kanonizirani i rimokatoličkoj Crkvi, anglikanskoj Zajednici, Istočnoj pravoslavnoj Crkvi, Orijentalnoj pravoslavnoj Crkvi i crkvi Istoka.
Druge religije kao što su budizam, hinduizam, islam, sikhizam i džainizam također pišu i održavaju hagiografske tekstove (kao što je kod Sikha knjiga svetih Janamsakhis^[1]) o svetima, guruima i drugim osobama za koje se vjeruje da su prožeti Svetim moćima. Hagiografski radovi, osobito oni iz srednjeg vijeka, sadržavaju zapise institucionalne i lokalne povijesti, kao i dokaze o istaknutim kultovima, običajima i tradicijama.
Međutim, kada se govori o suvremenim, necrkvenim djelima, pojam hagiografija se često koristi kao pogrdna referenca upućena biografima i povjesničarima koji se smatraju nekritičnima prema predmetu izučavanja.

Razvoj[uredi | uredi kôd]

Hagiografija je bila važan književni žanr u ranokršćanskoj crkvi, pružajući određenu informativnu povijest zajedno s nadahnutim pričama i legendama. Hagiografski prikaz pojedinog sveca može se sastojati od biografije (vita), opisa svetih djela i / ili čuda, navoda o svetom mučeništvu (passio), ili kao kombinacija navedenih. Žanr života svetaca prvo se pojavljuje u Rimskom Carstvu jer su zabilježene legende o kršćanskim mučenicima. Datumi njihove smrti stvorili su temelj martirologije.

U IV. stoljeću su postojale tri glavne vrste kataloga života svetaca:

• godišnji katalog kalendara ili menaion (grčki, μηναῖον, menaion znači "mjesečno"), biografije svetaca koje treba pročitati na propovijedima;
• sinaksarion ili skraćena verzija života svetaca raspoređenih prema datumima;
• paterikon^[2] (potiče od grčkog πατερικόν; grčki i latinski, pater znači "otac" - "Očeva knjiga"), knjiga koja svojim sadržajem pripada žanru asketske literature. Sadrži mnogobrojne priče o monaškim podvizima, koji imaju didaktičku ulogu.

U zapadnoj Europi hagiografija je bila jedno od važnijih sredstava za proučavanje inspirativne povijesti tijekom srednjeg vijeka. Zlatna legenda,^[3] talijanskog kroničara i nadbiskupa Đenove Jakova de Voragine,^[4] obuhvatila je velik dio srednjovjekovnog hagiografskog materijala, s izrazitim naglaskom na čarobne priče. Životopisi su često pisani na način da bi se promicao kult lokalnih ili nacionalnih država, a osobito da bi se razvijala hodočašća vezana za relikvije. Brončana vrata^[5] katedrale u Gnieznu,^[6] u Poljskoj, su jedina romanička vrata u Europi koja obilježavaju život sveca i to sv. Adalberta, koji je pokopan u toj katedrali, a prikazan je u 18 scena, vjerojatno na temelju izgubljene osvijetljene kopije jednog od njegovih životopisa. Zajednica Bolandista,^[7] nazvanih po jezuiti Žanu Bolou,^[8] je nastavila studij, akademsku skupštinu, procjenu i objavljivanje materijala koji se odnose na život kršćanskih svetaca. (vidi Acta Sanctorum.^[9])

Izvori[uredi | uredi kôd]