Srpskohrvatski jezik

Srdjan iz Beograda kaže:

Štokavski jezik ili CJD (Centralni Južnoslovenski Dvosistem)

Central South Slavic Diasystem

ISTORIJAT MODERNOG ŠTOKAVSKOG JEZIKA – kako za 150 godina nastaje HRVATSKI JEZIK

Četiri su faze, s obzirom na naziv pod kojim se na univerzitetima predavala i izučavala štokavska književnost.

PRVA FAZA - prě 1918.

 1810. Jernej Kopitar smatra da na Balkanu postoje samo tri slovenska jezika: srpski, slovenački i bugarski i "na osnovu ta tri jezika razlikuje i tri književnosti. Srpsku književnost predstavio je kao: (a) književnost Sloveno-Srba katolika i (b) književnost grčkih Sloveno-Srba, tj. pravoslavaca."

 1826 Pavel Jozef Šafarik je "srpsku njiževnost podelio na 2 dela: (1) književnost Slavosrba istočnog obreda i (2) književnost katoličkih Slavosrba (Dalmatinaca, Bosanaca, Slavonaca) i Hrvata." Šafarik razlikuje: 1. Srbe istočnog obreda 2. Srbe zapadnog obreda i 3. Hrvate, i književnost tih triju kategorija smatra na osnovu kriterijuma jezika – pošto svi govore srpskim jezikom – srpskom književnošću. "Uvođenje Hrvata kao naroda koji govori srpskim jezikom kod Šafarika je još uvek imalo marginalan značaj, jer to nije narušavalo filološki konceptualni model: jedan jezik, jedan narod, jedna književnost."

 Napominjem da je moguće da je jedan manji broj Čakavaca srbizovan pod utcajem srpskog jezika i kulture lokalnih Srba (bilo istočnog, bilo zapadnog obreda).

 1850. Vuk Karadžić je Srbima smatrao "Srbe sva tri zakona" (pravoslavce, katolike i muhamedance). Kriterijum mu je bio jezik: Srbi su svi oni koji govore štokavskim dijalektom, odnosno srpskim jezikom. Poznato je da su u to vrěme Vukovo mišljenje dělili ne samo srpski, već i najznačaniji filolozi hrvatske nacije u nastanku. Tako je vođa ilirskog pokreta Ljudevit Gaj isticao da su Hrvati "prigrlili srpski jezik" (Štrosmajer kao nadbiskup sprovodeći ekspanzionističku politiku Vatikana Srbe katolike naziva Hrvatima, težeći da ih uključi u Hrvatsku naciju i u Hrvatsku čisto katoličku pokrajinu unutar Austrougarske), a Dubrovčanin Milan Rešetar da je "Dubrovnik po jeziku bio uvěk srpski". U to vrěme nikome nije ni padalo na pamet da osporava činjenicu da svi govornici štokavskog dijalekta čine jedan narod – Srbe, koji svi govore istim jezikom – srpskim, a koji se međusobno razlikuju samo po věri. Zato nije nikakvo čudo što prva rečenica znamenitog Bečkog književnog dogovora iz 1850. počinje rěčima: "Dolě potpisani znajući da jedan narod traba jednu književnost da ima…" Potpisnici ovog dogovora su i Hrvati (u istini, Srbi katolici i ostali narodi hrvatske nacije među kojima i Hrvati) koji nisu mogli imati ništa protiv da "jedan narod (tj. "narod srpski bez obzira na njegovu vjersku razdijeljenost") "treba jednu književnost" (tj. srpsku književnost), jer je to naprosto bila samoočigledna činjenica. Stojan Novaković u svojoj Istoriji srpsku književnost děli na staru, srednju i novu, a Pavle Popović na narodnu, staru, srednju i novu. Kako bilo, uvěk se pod srednjom srpskom književnošću podrazuměvala Dubrovačka književnost, tj. književnost Srba katolika nastala u Dubrovniku. U ovoj fazi, opšteprihvaćeni filološki model uklapao se "u istorijski interes srpskog naroda za ujedinjenjem na osnovu jezika i etničke pripadnosti". On je, uostalom, bio saglasan i sa srpskim nacijskim programom, koji je utemeljio "tvorac moderne srpske nacijske svesti grof Đorđe Branković (1645-1711).

 1867. Međutim, u ovoj prvoj fazi realizacije srpskog filološkog programa bilo je i disonantnih glasova. Npr. Vatroslav Jagić, koji iako eksplicitno prihvata ovaj filološki model u svojoj Historiji književnosti naroda hrvatskoga i srpskoga on istovremeno od njega implicitno odustaje jer se kod njega "gubi fenomen Srba katolika" koji kod njega već 1867. postaju Hrvati (pod uticajem politike Vatikana) kada podvodi Dubrovačku književnost pod čisto hrvatsku u ediciji Stariji pisci hrvatski.

 1898. Đuro Šurman u Povijesti književnosti hrvatske i srpske iako kaže da su srpska i hrvatska književnost pisane na istom jeziku, on smatra da "one ne čine jednu nego dvě književnosti, koje se razvijaju svaka svojim putem već od 11. věka." Pritom iz srpske književnosti isključuje dubrovačku i uključuje ju u hrvatsku književnost. Šurmanov model biće, međutim, izložen oštroj kritici baš od onih koji su njime i bili najpogođeniji – od Srba katolika, i to iz Dubrovnika.

 1900. Dubrovački katolički sveštenik dum Ivan Stojanović će 1900. u svojoj knjizi Dubrovačka književnost pokazati da dubrovačka književnost nije hrvatska, jer je pisana na više jezika: na latinskom, na italijanskom i na srpskom, i onda se ona jedino "može smatrati dělom srpske književnosti". (Dubrovnik je daleko na istoku i daleko od zagrebačke nadbiskupije, kroz koju Vatikan najoštrije děluje). Otada se duže vrěmena smatralo da je Šurmanov model "pokopan".

 1870-tih. Đura Daničić prešavši iz Beograda u Zagreb gdě postaje sekretar JAZU, proměnio je naziv srpskom jeziku u HRVATSKI ILI SRPSKI JEZIK (sa logikom: zovi ga ili ovako ili onako, to je jedan isti jezik, međutim kasnije je došlo suprotno tumačenje). 1880. godine Laza Kostić poručuje Daničiću da "ne pravi Hrvatima jezik, neka ga oni prave sami, a on neka se bavi srpskim jezikom". Tako će Đura Daničić, najzaslužniji Srbin za pobědu Vukove jezičke i književne reforme, biti svojevrsni nesvěsni inaugurator hrvatskog jezičkog programa. Deoba u nazivu jezika podrila je osnove Vukovog srpskog filološkog programa.

 Da ponovimo, uočivši da srpski jezik ima tri izgovora staroga glasa (vokala) jat (ě), Vuk je 1814. izdvojio tri "narječja": 1) istočno ili ekavsko, 2) zapadno ili ikavsko i 3) južno ili ijekavsko. 1845. Vuk predlaže da se za književno proglasi samo ijekavsko narěčje. Taj Vukov stav biće prihvaćen i na znamenitom Bečkom dogovoru o srpskom književnom jeziku 1850. godine. Vuk je ijekavsko narěčje naměnio srpskom narodu, a smatrao je da se "Hrvati po pravdi mogu zvati: 1. svi Čakavci, 2. Kekavci" (kajkavci) "u kraljevini Hrvatskoj koji su na to ime već navikli, dok se Srbi po pravdi mogu zvati svi Štokavci makar koje vjere bili i makar gdje stanovali". Poběda Vukovog koncepta – narodnog kao književnog jezika – podrazuměvala je i upotrebu ijekavskog narěčja kao jedinog u cělom srpskom jeziku. I tako je prihvaćeno u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, pa i u Srbiji (mada tek nakon Vukove smrti).

 1884. U Srbiji se sve do 1884. u velikoj měri koristi ijekavski kao književni jezik na kojem svoje rane radove piše i Stojan Novaković. Međutim, 1885. godine u Srpskoj kraljevskoj akademiji Stojan Novaković iznosi ideju o ekavskom narěčju kao književnom za tlo Srbije. Osnovni Novakovićev argument za uvođenje ekavskog narěčja u književni jezik jeste "kulturno-nacionalna misija Srbije" jer će, prema njegovom mišljenju Srbija ekavskim "književnim jezikom i dalje moći privlačiti ona plemena, koja su na prekretnici među Srbima i Bugarima, i koja su položajem města, trgovačkim i kulturnim vezama i komunikacijama pozvani da uđu u narodnu zajednicu sa nama." Napisavši Gramatiku srpskoga jezika na ekavskom narěčju, Stojan Novaković je de facto u Srbiji ekavici pribavio status književnog izgovora 1894. godine, i time napravio ekavsko-ijekavsko dvojstvo u srpskom književnom jeziku. Ekavica je zaživela samo u Srbiji, u ostalim krajevima srpskoga jezika u upotrebi je ostala sve do danas ijekavica.

DRUGA FAZA - od 1918-1960

 1918. Druga faza počinje stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine (Kraljevine Jugoslavije 1921.). U duhu jugoslovenske ideje više se u istorijama književnosti ne govori o posebnim nacijskim književnostima, već se insistira na jedinstvenoj – jugoslovenskoj književnosti. Istoričari srpske književnosti postaju istoričari jugoslovenske književnosti. Pavle Popović već 1918 izdaje knjigu pod naslovom Jugoslovenska književnost gde predstavlja književnost Srba, Hrvata i Slovenaca kao jednu celinu.

 1945. u NDH, Mihovil Kombol objavljuje Povijest hrvatske književnosti do preporoda, gdě dubrovačku književnost integriše u hrvatsku.

 1954. Antun Barac štampa Jugoslavensku književnost, s istim statusom dubrovačke književnosti kao kod Kombola. I u jednoj i u drugoj oživljen je zaboravljeni model Šurmana jer Barac potpuno odvojeno razmatra tri nacijske književnosti: srpsku, hrvatsku i slovenačku. Narodna književnost se kod Barca prikazuje kao zajednička Srbima i Hrvatima, ali je zato dubrovačka predstavljena samo kao hrvatska. Tako je u Titovoj Jugoslaviji uspostavljen kontinuitet hrvatskog filološkog programa. I da sve bude interesantnije, taj se program sad kod Barca nudi kao jugoslovenski. Oživljavanjem hrvatskog filološkog programa, sa scene silazi srpski, jer je hrvatski nametnut kao jugoslovenski.

TREĆA FAZA - od 1960-1990/92.- opet se ide preko forme

 1960-tih godina jugoslovenska književnost preimenuje se u jugoslovenske književnosti. Time započinje treća faza, faza potpunog napuštanja srpskog filološkog programa iz 19. věka, koji je provođen sve do drugog světskog rata. To je faza u kojoj Srbi hrvatski filološki program sprovode kao svoj. Svi temelji srpskog filološkog programa su napušteni: srpski jezik nije više srpski nego SRPSKOHRVATSKI, odn. HRVATSKOSRPSKI i sva jezička politika koju diktira Zagreb (a koja za cilj ima prerastanje Vukovog srpskog jezika u hrvatski) kod Srba se u ime zajedništva i "bratstva i jedinstva" bespogovorno prihvata. Napušta se Vukova (i ne samo Vukova) ideja o Srbima sva tri zakona – věra postaje glavni nacijski kriterijum, pa se svi katolici podvode pod Hrvate, a time i književnost Srba katolika pod hrvatsku. (Ovim potezom Titov režim dobija veliku podršku Vatikana.) I "Srbi turskoga zakona" dobijaju u Titovoj Jugoslaviji status naroda, tako da se iz korpusa srpske književnosti izdvaja i književnost Srba muhamedanaca. To je, dakle, period potpunog napuštanja srpskog nacijskog filološkog programa, period potpunijeg prekida sa filološkom tradicijom 19. věka. Korpus srpske literature sužava se samo na književnost Srba pravoslavaca, sa tendencijom daljeg sužavanja jer se jedino kod pravoslavaca věrski momenat ne uzima za objedinjavajući nego se čak i Srbi i Crnogorci počinju nacijski diferencirati. U to vrěme Matica srpska s pravom se hvalila da je ona politički "bez fleke" – "u spornim pitanjima Srba i Hrvata zauzimala je stavove karakteristične za hrvatsku stranu". U ediciji "Sprska književnost u sto knjiga" uporište predstavlja hrvatska filologija: srpska literatura u potpunosti je lišena dubrovačke književnosti, a srpske narodne pesme proglašene su srpskohrvatskim. "Srpska institucija radila je hrvatski posao". "Svoje stavove hrvatska filologija izgradila je još u 19. veku, ali su ih sprske institucije prihvatile tek u Titovoj Jugoslaviji – ko je u to vreme zastupao srpski nacijski interes, taj je bio prokažen , a po pravilu, najbolje su prolazili oni koji su žrtvovali nacijske interese." "Ne treba zameriti Hrvatima što su se borili za vlastite interese, treba zameriti Srbima što nisu znali koji su njihovi vlastiti interesi."

 1954. Treća etapa ostvarena je Novosadskim dogovorom 1954. godine: "Cilj je bio da Srbi prihvate hrvatsku komponentu u imenu jezika čime bi hrvatski legitimitet na književni jezik na štokavskoj osnovici bio potpuno ostvaren". I zvanično běše prihvaćen naziv srpskohrvatski jezik – i još, da se Hrvati ne bi osjetili neravnopravnim, paralelno s tim nazivom i naziv hrvatskosrpski jezik. Srpski jezik tako je konačno prestao biti srpski: u srpskim tumačenjima on je postao i hrvatski, a u hrvatskim tumačenjima – i srpski. Ravnopravnost hrvatskog imena u nazivu imala je daljnje nužne negativne poslědice. Srbi su naziv prihvatili kao srećno rěšenje, kao izraz zajedničkih težnji, kao ovaploćenje Vukove ideje da jedan narod mora imati jedan jezik, ali sada s nešto izměnjenom argumentacijom: da je jezik Srba i Hrvata jedan jezik, što se, eto, potvrđuje i složeničkim nazivom.

 Hrvati su, međutim, to shvatili samo kao jednu od ostvarenih faza davno zasnovanog programa. Njihovoj komponenti u složeničkom nazivu brzo je postalo "pretěsno". Htěla je osamostaljenje. A do tog ostvarenja ne može se bez "pokrića". Naučno pokriće pružila je hrvatsko-srpska i srpsko-hrvatska verzija teorije varijantnosti. Ta je teorija iskorištena za završni, smrtonosni udarac Vukovom srpskom književnom jeziku. U razradi i priměni te teorije Srbi su svojski pomogli Hrvatima u odbrani teze da se kod srpskohrvatskog jezika čak "ne može govoriti o procesu varijantnog raslojavanja, već o varijantama kao entitetima koji su svaki za sebe, postojali i prě formiranja zajedničkog standarda" (misleći pritom na lokalizme u jeziku Srba u zapadnim srpskim zemljama, prim S.K.). Tako su se za hrvatsko učešće u nazivu jezika počeli pronalaziti i opravdavati nevukovski, nesrpski sadržaji, mada nikad niko nije mogao poreći činjenicu da Hrvata štokavaca i nema i da su u vrěme formiranja standardnog jezika "na zemljištu tadašnje Hrvatske ijekavski govorili samo Srbi i, tu i tamo Hrvati u njihovom susedstvu i pod njihovim utěcajem" (Srbizovani Hrvati, S.K.). Hrvatima su nuđeni argumenti i za ono što ni sami nisu mogli prihvatiti. Srpski lingvisti su, naime, kao varijantsku opoziciju počeli isticati ekavski i ijekavski izgovor, čak i onda kada su hrvatski lingvisti ekavski i ijekavski izgovor smatrali nediferencirajućom crtom istočne i zapadne varijante, jer istočna (srpska) varijanta ima i ekavsku i ijekavsku zonu.

 1974 (?). Varijante su počele da funkcionišu kao zasebni jezici, svi savezni dokumenti počeli su se "prevoditi" i na hrvatsku varijantu, tako da je ona i praktično i pravno u bivšoj Jugoslaviji dobila status posebnog jezika. Trebalo je još samo da to i zasebnim, hrvatskim imenom potvrdi. I Hrvati su istupili sa zahtěvom da se zapadna varijanta proglasi hrvatskim književnim jezikom, pozivajući se na "neotuđivo pravo svakog naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji… pripada i nekom drugom narodu". I bez obzira na sva negodovanja, oni su u Ustav SR Hrvatske uveli naziv Hrvatski književni jezik, s obrazloženjem da "hrvatski književni jezik pripada i Srbima u Hrvatskoj. On stoga jest i srpski" (Radoslav Katičić). Tako se za samo sto godina situacija s početka književnog jezika potpuno preokrenula: prihvativši Vukov srpski jezik Hrvati su na početku tvrdili da je on i hrvatski, sto godina kasije Hrvati obrazlažu da je hrvatski jezik i srpski. Ispade tako da su Srbi "prigrlili" hrvatski jezik. Učinak dobro isplanirane i dobro vođene hrvatske jezičke politike na ovom městu je potpuno jasan: više gotovo niko ne postavlja pitanje srpskog karaktera "hrvatskog jezika", nego čak sa srpske strane počinje borba za ostanak srpske komponente u nazivu tzv. hrvatskog književnog jezika. Srbi dolaze u paradoksnu situaciju da se moraju boriti za srpsko učešće u sopstvenom jeziku koji se više tako ne zove u Hrvatskoj. Grčevito se bore za očuvanje naziva srpskohrvatski jezik.

 "Na ovome městu najbolje se vide rezultati jezičke politike kod Srba i Hrvata: Hrvati su za věk i po od Vukovog srpskog jezika stigli do hrvatskog, a Srbi od srpskog do srpskohrvatskog jezika." (Ovdě se misli na Srbe u srbiji, dok su Srbi u Hrvatskoj imali hrvatski jezik kao službeni u školama i u svim ostalim državnim - "društvenim" institucijama).

ČETVRTA FAZA – nakon 1990.

pregalački autogo(l) hrvatskih franko-lingvista/klero-lingvista:

De facto priznanje da se u Hrvatskoj govorilo i govori srpski jezik nalazimo u inicijaciji i trajanju jednog dugotrajnog procesa njegovog intenzivnog prepravljanja uvođenjem čitave sile novih i nikad postojećih rěči stvorenih arhaizacijom, kalikiranjem i neologizacijom

Raspad Titove Jugoslavije obelodanio je činjenicu da su srpski lingvisti do 1990. radili protiv srpskih, a za račun hrvatskih filoloških interesa. Provodeći tuđi i potpuno zapostavljajući vlastiti filološki program, "Srbi su se našli u položaju gde su bili pre Bečkog dogovora" (1850.). Tako se savremena istoriografija srpske književnosti našla "u diskontinuitetu sa srpskom i slovenskom filologijom u prošlosti".

Međutim, danas se velik broj Hrvata buni protiv jezičkog nasilja koje im svakodnevno spremaju i serviraju njihovi lingvisti. Jer, potrebno je učiti novonastale rěči i izraze koji nikada nisu nigdě postojali. Nove rěči niču preko noći. Iako je Srpska pravoslavna crkva, kao najzaslužnija, na prelazu iz 19. u 20. věk od Srba katolika načinila Hrvate, a Tito podělio srpski narod na još dvě nacije – Crnogorce i Muslimane (danas Bošnjake), forsirana težnja hrvatskih lingvista ("jezikoslovaca") da udalje "hrvatski jezik" od svojih srpskih korěna samo je potvrda istinitosti koncepta da su štokavci jedan isti narod – Srbi.

Za razliku od Srbije u kojoj jezik hiljadu godina proističe iz naroda, u Zagrebu iamo slučaj gde je jezik politički surogat. Politički je utoliko što je lingvistika u Hrvatskoj dignuta do nivoa vladinog Instituta za hrvatsku književnost i jezikoslovlje, a svi službenici, javni radnici i prosvětari silom zakona prisiljeni su da uče nove izraze kako ne bi strčali izvan ravni nacijske podobnosti. Novi udžbenici, knjige, novinska izdanja, elektronski mediji ažurno prate najnovije direktive ovog instituta. Istovremeno, čak i kada ovo pišem, u Srbiji je lingvistika na nivou hobija pojedinaca entuzijasta, kakvim će možda neko i mene viděti.

Sve ovo klero-lingvisti vladinog Instituta za hrvatsku književnost i jezikoslovlje rade svěsni činjenice da to "što neka etnička ili nacijska skupina koristi neki književni jezik ne daje joj za pravo da taj jezik zove svojim etničkim ili državnim imenom". Tako, npr. najmoćnija država světa svoj jezik ne zove imenom svoje nacije već izvornim – engleski, kao i Australija; u Meksiku i Argentini se govori Španski, a u Brazilu portugalski iako postoje dijalekatske razlike u odnosu na matične zemlje itd, itd. E zato je hrvatskim franko-lingvistima potrebno da preprave srpski štokavski jezik do te měre da ne bude očigledno njegovo stvarno porěklo i u tome su sopstvenim pregalaštvom zabili autogo(l) vlastitom cilju.

Šta se dešava za to vrěme u Srbiji? S raspadom Jugoslavije, okolnosti su Srbima nametnule, i pored protivljenja, vraćanje jeziku srpskog imena (1992. god.). Na nazivu se, na žalost, sve i završilo, jer su protagonisti stare jezičke politike nastavili istim putem – davno promovisanu ideju o (i)jekavici kao nesrpskom izgovoru, odmah su pokušali da realizuju u praksi. Odvajanje děla srpskog jezika pod imenom hrvatskog jezika nije bilo dovoljno. Hrvatima očito nije poklonjeno sve što im je davno naměnjeno kada je (i)jekavica proglašena diferencijalnom crtom srpske i hrvatske varijante. (Projekat novog rastakanja nominalno vaspostavljenog srpskog jezika nije uspeo samo zahvaljujući tome što su identifikovani nosioci i ciljevi tog projekta.) Vraćanjem Vuka na město koje mu zasluženo pripada, srpski filolozi zapravo prvi put inaugurišu nacionalno-istorijski princip standardizacije, koji učvršćuje narodno jedinstvo i jezičkom politikom pozitivno utiče na oblikovanje nacijske svěsti. To, s druge strane, znači da književni jezik mora svako da uči, jer on "nadrasta i teritorijalne i socijalne granice". Svođenje književnog jezika na jezik jednoga centra ili jezik jednoga kraja danas nije moguće – svaki književni jezik jeste funkcijski polivalentan.

Pošto se dosadašnja jezička politika srpskih lingvista bazirala na standardizaciji nepostojećeg srpskohrvatskog jezika, Srbi danas samo mogu samo konstatovati da nemaju ni normativnog pravopisa, ni normativnog pravogovora, ni normativne gramatike, ni normativnog rěčnika srpskoga jezika. (Za ovih 150 godina od Vuka Srbi su stvarali pravopise i gramatike nepostojećeg srpskohrvatskog jezika, a Hrvati, htěli mi to da priznamo ili ne, pravopise i gramatike danas postojećeg hrvatskog jezika.)

U današnjim okolnostima veliki problem predstavljaju tvorbena i leksička norma srpskoga jezika. U leksičkoj normi srpski lingvisti moraju drugačije nego do sada gledati na pojam tzv. čiste hrvatske leksike. Ona je dosada na srpskoj strani podvođena pod pojam "bogaćenja" književnog jezika. Treba, međutim, odvojiti onu leksiku koja zaista predstavlja bogaćenje, od one koja je balast u srpskom jeziku, koja dovodi do narušavanja jezičkog sistema i stabilnosti književnog jezika. Tu se u prvom redu misli na leksiku koju su Hrvati, da bi isforsirali leksičke razlike, stvorili arhaizacijom, kalikiranjem i neologizacijom. Ta leksika ne ulazi, niti može ulaziti u aktivni leksički fond srpskoga jezika.

Krunski dokaz da Hrvati i danas koriste srpski jezik, a koji će i najokorělijeg hrvatskog franko-lingvistu ostaviti bez kontraargumentacije toliko je jak, a toliko jednostavan i svima pred nosom da ću ga na ovome městu prećutati, kako sutra ne bismo imali za reakciju novo pravilo iz Instituta za hrvatsku književnost i jezikoslovlje.

Srpski jezik po drugi put među Srbima – zaslugom (anti)vukovaca

Vuk Karadžić je srpskom jeziku dao status književnog (standardnog) jezika. Reformator kakvog je malo koji jezik imao. Podario mu je najsavršenije pismo, reformisavši ćirilicu; napravio jedan od najlakših pravopisa, odredio mu za osnovicu istočnohercegovački dijalekat ijekavskog tipa, "oplemenio" osnovicu: njen organski preveo u neorganski karakter. Otkrio Srbima u světu lěpotu zapostavljenog narodnog jezika. Srbima podario jezik, upućujući ih na sebe same. A světu preko jezika kao niko prě njega predstavio Srbe. Srpskim narodnim pjesmama, Srpskim narodnim pripovjetkama, Srpskim narodnim poslovicama, Srpskim rječnikom… afirmisao njegovo srpsko ime, "a prihvatila ga čitava učena Evropa". Srpsko ime bilo je jedino ime Vukovom (i srpskom jeziku). A srpski jezik – jezik svih Srba. Vuk bi rekao: Srba sva tri zakona, i onih "zakona grčkoga", i onih "zakona rimskoga", i onih "zakona turskoga". I Vukov jezik bi prihvaćen kod Srba sva tri zakona. Bi prihvaćen kao srpski jezik. Vuk umrě s uběđenjem da je Srbima sva tri zakona ostavio srpski jezik.

Na početku niko ne osporavaše ni njega ni njegovo srpsko ime. A i kako bi kad je ime odražavalo njegovu etničku suštinu. To su naglašavali i najveći lingvisti onoga vrěmena. Tako je "patrijarh slavistike Vatroslav Jagić utvrdio da književni jezik na štokavskoj osnovici… u suštini nije ništa drugo nego srpski narodni jezik. Vođa ilirskog pokreta Ljudevit Gaj je bio svěstan da su Hrvati 'prigrlili' srpski jezik", a Dubrovčanin Milan Rešetar je isticao da onaj "ko děli srpsko od hrvatskoga mora priznati da je Dubrovnik po jeziku bio uvěk srpski." Kratko, međutim, trajaše ta saglasnost imena i suštine jezika. Neposredno po Vukovoj smrti upotrebna počinje nadvladavati etničku suštinu srpskoga jezika. Srpsko ime u Hrvatskoj počinje alternirati s hrvatskim imenom. Srpski jezik na hrvatskom tlu počinje živěti pod imenom hrvatski i srpski jezik. Najveća zasluga za to pripada Đuri Daničiću, onovremenom vodećem srpskom lingvisti. Prešavši iz Beograda u Zagreb i postavši "tajnik" Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, on "je prihvatio da građu iz srpskih istorijskih i folklornih izvora daje pod imenom Rječnik hrvatskoga i srpskoga jezika". Tako je jezik koji se do tada nazivao samo srpski jezik dobio naziv "hrvatski ili srpski jezik". Upotrebna vrědnost tako je postala ravnopravna njegovoj etničkoj suštini. Věrovatno je to bio znak Daničićeve širokogrudosti, privrženosti ideji zajedništva s Hrvatima, za čije potpuno ostvarenje, smatralo se, nijedna žrtva nije prevelika.

Iako je, věrovatno, i tada svima bilo jasno da sam "naziv hrvatski ili srpski književni jezik nije sasvim tačan: taj jezik je hrvatski samo utoliko što su ga Hrvati prihvatili da se njime služe (što nije dovoljan razlog da se tako imenuje), a srpski je zato što je to osnovno obělěžje srpskoga etnosa" – ipak, Daničićev potez na srpskoj strani nije izazvao veća negodovanja. Među retkima koji su taj potez osuđivali bio je veliki Laza Kostić, koji je 1880. "poručivao Daničiću da ne pravi Hrvatima jezik, neka ga oni prave sami, a on neka se bavi srpskim jezikom". Lazin usamljeni glas protivljenja (iz)gubio se u moru prećutne saglasnosti sa Daničićevim postupkom. Tako je zapravo sa Daničićem, koji je toliko zaslužan za pobědu Vukove reforme i prihvatanje Vukovog srpskog jezika kod Srba sva tri zakona, počelo "rasrbljavanje" srpskoga književnog jezika. On će u narednih 150 godina, istina, uvěk biti i srpski, ali nikad ono što jeste – srpski jezik. I da bude još interesantnije, sam naziv "hrvatski ili srpski jezik" biće kod Srba kasnije obrazlagan kao znak dobre volje Hrvata prema Srbima: "Iz korektnog odnosa prema Srbima - veli Pavle Ivić - potekao je i izraz hrvatski ili srpski jezik". Trebalo je valjda da Hrvati odmah preimenuju jezik i da iz naziva potpuno izbace srpsko ime zaměnjujući ga samo hrvatskim. Tada takav postupak nije bio moguć jer su, kako smo viděli, i sami hrvatski lingvisti isticali da je jezik kojim se Hrvati služe srpski. Nikakvog "korektnog odnosa" tu nije bilo. Naprotiv. Najviše što se moglo u tome trenutku, Hrvati su postigli: uz srpsko dodali su i svoje ime u naziv jezika. I još napravili permutaciju: u nazivu je hrvatsko došlo na prvo, a srpsko na drugo mjesto. Tako je tada i počelo ostvarivanje hrvatskog nacijsko-jezičkog programa.

Daničićeva "faza" preimenovanja srpskog u hrvatski ili srpski jezik prvi je i najznačajniji korak na putu njegovog ostvarenja. A realizacija tad započetog programa trajala je više od 100 godina. Ona zasigurno ne bi uspěla da srpska jezička politika, svěsno ili nesvěsno, taj program nije prihvatila kao da je njen. Pronalazeći u njemu uvěk elemente "korektnog odnosa" prema Srbima, ona je po pravilu previđala njegovu suštinu. Zapravo, nije ju želěla viděti i kada je ona bila očigledna. Tako je procvat hrvatske jezičke politike istovremeno značio i sunovrat srpske jezičke politike. Na hrvatskoj strani srpski jezik je postepeno prerastao u hrvatski, a kod Srba je srpski jezik postajao više sve drugo nego srpski. Hrvati su postepeno sprovodili fazu svog nacijsko-jezičkog programa. Srpsko prećutno saglašavanje na hrvatsko učešće u nazivu jezika trebalo je pretvoriti i u zvanično. Ta etapa ostvarena je Novosadskim dogovorom 1954. godine: "Cilj je bio da Srbi prihvate hrvatsku komponentu u imenu jezika čime bi hrvatski legitimitet na književni jezik na štokavskoj osnovici bio potpuno ostvaren". I zvanično běše prihvaćen naziv srpskohrvatski jezik – i još, da se Hrvati ne bi osjetili neravnopravnim, paralelno s tim nazivom i naziv hrvatskosrpski jezik. Srpski jezik tako je konačno prestao biti srpski: u srpskim tumačenjima on je postao i hrvatski, a u hrvatskim tumačenjima – i srpski. Ravnopravnost hrvatskog imena u nazivu imala je daljnje nužne negativne poslědice. Srbi su naziv prihvatili kao srećno rěšenje, kao izraz zajedničkih težnji, kao ovaploćenje Vukove ideje da jedan narod mora imati jedan jezik, ali sada s nešto izměnjenom argumentacijom: da je jezik Srba i Hrvata jedan jezik, što se, eto, potvrđuje i složeničkim nazivom.

Hrvati su, međutim, to shvatili samo kao jednu od ostvarenih faza davno zasnovanog programa. Njihovoj komponenti u složeničkom nazivu brzo je postalo "pretěsno". Htěla je osamostaljenje. A do tog ostvarenja ne može se bez "pokrića". Naučno pokriće pružila je hrvatsko-srpska i srpsko-hrvatska verzija teorije varijantnosti. Ta je teorija iskorištena za završni, smrtonosni udarac Vukovom srpskom književnom jeziku. U razradi i priměni te teorije Srbi su svojski pomogli Hrvatima u odbrani teze da se kod srpskohrvatskog jezika čak "ne može govoriti o procesu varijantnog raslojavanja, već o varijantama kao entitetima koji su svaki za sebe, postojali i prě formiranja zajedničkog standarda" (misleći pritom na Srbe u zapadnim srpskim zemljama, prim S.K.). Tako su se za hrvatsko učešće u nazivu jezika počeli pronalaziti i opravdavati nevukovski, nesrpski sadržaji, mada nikad niko nije mogao poreći činjenicu da Hrvata štokavaca i nema i da su u vrěme formiranja standardnog jezika "na zemljištu tadašnje Hrvatske ijekavski govorili samo Srbi i, tu i tamo Hrvati u njihovom susedstvu i pod njihovim utěcajem" (Srbizovani Hrvati, S.K.). Hrvatima su nuđeni argumenti i za ono što ni sami nisu mogli prihvatiti. Srpski lingvisti su, naime, kao varijantsku opoziciju počeli isticati ekavski i ijekavski izgovor, čak i onda kada su hrvatski lingvisti ekavski i ijekavski izgovor smatrali nediferencirajućom crtom istočne i zapadne varijante, jer istočna (srpska) varijanta ima i ekavsku i ijekavsku zonu.

Varijante su počele da funkcionišu kao zasebni jezici, svi savezni dokumenti počeli su se "prevoditi" i na hrvatsku varijantu, tako da je ona i praktično i pravno u bivšoj Jugoslaviji dobila status posebnog jezika. Trebalo je još samo da to i zasebnim, hrvatskim imenom potvrdi. I Hrvati su istupili sa zahtěvom da se zapadna varijanta proglasi hrvatskim književnim jezikom, pozivajući se na "neotuđivo pravo svakog naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji… pripada i nekom drugom narodu". I bez obzira na sva negodovanja, oni su u Ustav SR Hrvatske uveli naziv Hrvatski književni jezik, s obrazloženjem da "hrvatski književni jezik pripada i Srbima u Hrvatskoj. On stoga jest i srpski" (Radoslav Katičić). Tako se za samo sto godina situacija s početka književnog jezika potpuno preokrenula: prihvativši Vukov srpski jezik Hrvati su na početku tvrdili da je on i hrvatski, sto godina kasije Hrvati obrazlažu da je hrvatski jezik i srpski. Ispade tako da su Srbi "prigrlili" hrvatski jezik. Učinak dobro isplanirane i dobro vođene hrvatske jezičke politike na ovom městu je potpuno jasan: više gotovo niko ne postavlja pitanje srpskog karaktera "hrvatskog jezika", nego čak sa srpske strane počinje borba za ostanak srpske komponente u nazivu tzv. hrvatskog književnog jezika. Srbi dolaze u paradoksnu situaciju da se moraju boriti za srpsko učešće u sopstvenom jeziku koji se više tako ne zove u Hrvatskoj. Grčevito se bore za očuvanje naziva srpskohrvatski jezik.

A Hrvati rade svoj posao: naziv podupiru neophodnim priručnicima – Pravopisom hrvatskog jezika, Tvorbom riječi hrvatskog jezika, Sintaksom hrvatskog jezika, Rječnikom hrvatskog jezika… Za to vrijeme Srbi se bave samo srpskohrvatskim jezikom, braneći taj termin i u vremenu kada takva odbrana děluje tragikomično. U jeku žestokih rasprava oko vraćanja srpskog imena jezika, na tlu bivše Jugoslavije de facto postoji srpskohrvatski jezik kojim se služe Srbi, i hrvatski književni jezik, kojim se služe Hrvati. Za nešto više od 100 godina Hrvati su tako uspěli Vukov srpski jezik prevesti u hrvatski, a Srbi svoj srpski jezik u srpskohrvatski. A "paralelna upotreba termina hrvatski jezik, za Hrvate, i srpskohrvatski, za Srbe, govori samo o jednom: da je srpskohrvatski teritorijalna ili plemenska varijanta hrvatskog jezika".

Hrvatski priměr, međutim, ne ostaje usamljen. Uvidjevši da je teorijom varijantnosti moguće "dokazati" i nemoguće, i drugi kreću hrvatskim stopama. Javljaju se glasovi o "crnogorskom" jeziku, glasovi o "bošnjačkom/bosanskom" jeziku. Najprě stidljivo, kasnije sve jače. Argumenti nisu bitni, bitno je vrhovno načelo da svaki narod ima pravo da jezik koji upotrebljava zove svojim imenom, zaboravljajući pritom da to "što neka etnička ili nacijska skupina koristi neki književni jezik ne daje joj za pravo da taj jezik zove svojim etničkim ili državnim imenom". Međutim, to što važi za ostale jezike očito ne važi za srpski. Uostalom, Srbi su, kako smo vidjeli, taj Vukov naziv prvi i "izdali" dodajući i odobravajući njegov hrvatski prilěpak. Slědeći hravatski priměr, drugi ne slěde i način hrvatskog ostvarenja "rasrbljenja" ili "pohrvaćenja" srpskoga književnog jezika. Oni bi odmah na realizaciju završne faze. U tome im pomažu izměnjene društveno-političke okolnosti, prě svega raspad bivše Jugoslavije. Ali oni, kao i Hrvati, neće svoj naziv za srpski jezik samo za sebe nego i za Srbe koji žive u tim republikama.

Na taj način od Srba je gotovo iznuđeno da i oni, poslědnji napuste naziv srpskohrvatski jezik i da svom jeziku vrate srpsko ime.

Tako se srpski jezik, više voljom i postupcima drugih nego Srba samih, po drugi put vratio među Srbe. A Srbi nenaviknuti da žive sa Srpskim jezikom, ne prihvatiše ga s radošću, nego sumnjičavo, s podozrenjem. Uostalom, oni ga i nisu zvali, on im se vratio. I Slučaj školaraca koji su 1991. godine iz Hrvatske izbegli u Srbiju bio je taj da su već 1990. godine u Hrvatskoj slušala nastavu hrvatskog jezika i književnosti, a onda, izbegavši u Srbiju, još pune 2 godine učila su srpskohrvatski jezik i književnost da bi tek na kraju školske1992/1993. godine u svedočanstvima pisalo srpski jezik i književnost. Tada je u Srbiji na vlasti bio Milošević i njegov oblik vladavine – slobizam, kojeg, suprotno od uvreženog mišljenja, ne karakteriše ni nacionalizam ni komunizam, već samo moć i novac.

Zbog traljavosti srpske lingvistike i srpske pravoslavne crkve (s kraja19. veka), umalo i Srbijanci progovoriše hrvatski. Zato hvala Srbima van Srbije, kako pravoslavcima, tako i onim katolicima i muslimanima koji su bili svesni da su Srbi – zato hvala velikom srpskom piscu katoliku Ivi Andriću, hvala Simi Matavulju, predsedniku Srpske akademije nauka i umetnosti, hvala Josifu Pančiću, velikom naučniku, najvećem od svih Srba katolika, takođe predsedniku SANU, hvala velikanu Meši Selimoviću koji je u testamentu ostavio zaveštanje da je njegova književnost srpska, a da je on Srbin muhamedanskog zakona, znajući da bi musimanski fundamentalisti u Bosni mogli da zloupotrebe njegov lik i delo, hvala cincarinu Miroslavu Krleži, velikom hrvatskom i srpskom piscu koji je isticao kako se od kajkavskog ne može napraviti jezik za Hrvate, jer mu je velik děo vokabulara němački, hvala Emiru Kusturici koji shvata da je štokavski narod jedan narod i podjednako tretira sve njegove frakcije. Hvala mnogim drugim istinoljubivim i bratoljubivim ljudima, koji su se delom zalagali za jedinstvo naroda štokavskog, za jedinstvo Štokavaca..

Zvanični Zagreb veli:

Jezikoslovne dvojbe i nedorečenosti

Osim političkih motiva, razvidni su i sljedeći razlozi zašto se nerijetko još ustraje na pojmu «srpskohrvatski», posebice u zemljama zapadne Europe i sjeverne Amerike. Naime:

pitanje: što je jezik, a što dijalekt; što su različiti jezici, a što varijante jednoga jezika ?- eminentno je političko pitanje koje zapravo i ne spada u lingvistiku. Ironija je u tom da jezikoslovlje ne određuje što je jezik, a što dijalekt, niti daje hijerarhiju jezičnih idioma- nego ih samo opisuje. Proizvoljnost lingvističkih kriterija vidi se i po klasifikacijama broja jezika: npr., neki sveučilišni udžbenici daju broj od oko 5.000 jezika u svijetu, neki pak 3.964 mrtva i 17.966 živih jezika i dijalekata, dok se drugi, kao kembrički atlas jezika vrte oko brojke 6.500, a u knjizi Merrita Ruhlena «A guide to the languages of the world», 1976., Stanford University Press, stoji da ih ima između 4.000 i 8.000. U hrvatskom slučaju ilustrativni su udžbenici Dubravka Škiljana, «Pogled u lingvistiku», 1987. i Ranka Matasovića, «Uvod u poredbenu lingvistiku», 2001. U prvom su navedeni kao jezici hrvatskosrpski/srpskohrvatski, hindustani (urdu-hindi) i malajski (malajski i indonežanski). U drugom se udžbeniku navode kao zasebni jezici urdu i hindi, te malajski i indonežanski –bez ikakvoga krovnoga pojma koji bi ih obuhvaćao. No, mjesto hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog, pojavio se «srednjojužnoslavenski» nadjezik (očito preimenovani srpskohrvatski) koji se realizira kao hrvatski, srpski i bošnjački. I ovdje je očita politička dimenzija u klasifikaciji.

jezici se uglavnom klasificiraju po rodoslovnom (genetskom) i tipološko-strukturalnom kriteriju. Iako su obje klasifikacije smislene i počesto dobro razrađene, njihova je manjkavost u opisu jezika očita: naime, postoji velik broj jezika koji su slični ili isti po strukturnom kriteriju, no priznati su u svijesti svojih govornika kao različiti jezici (tu spada i eluzivni pojam «međusobne razumljivosti» što je vrlo podložan uvozu leksika- samo 5-10 % stranih riječi u osnovnom leksiku vodi do komunikacijskih teškoća ili, čak, sloma, i to u slučajevima u kojima osnovna jezična struktura, morfosintaksa ili bazična gramatika, ostaje nepromijenjenom). Stoga su jezikoslovci kao Heinz Kloss i Joshua Fishman uveli, kao sociolingvističko oružje, sljedeće pojmovi:

a) Abstandsprache je pojam koji opisuje jezike što odgovaraju konvencionalnim kriterijima jezika, tj. toliko se razlikuju da su nerazumljivi: npr. ruski i japanski.

b) Ausbausprache označuje standardne jezike nastale na temelju slične ili iste dijalekatske baze. Primjeri su hrvatski i srpski, urdu i hindi, nizozemski i afrikaans, malajski i bahasa indonežanski

c) Dachsprache je pojam za standardni jezik koji je općenacionalni porabni jezik u višedijalekatskoj jezičnoj zbilji. Primjeri su standardni talijanski, njemački i arapski. Također, tu je i standardni hrvatski jezik.

Potencijalni prigovor da poredbena lingvistika daje drugačiju sliku od sociolingvistike pada u vodu: vidljivo je da u ovisnosti o političkim utezima katkad prevladava nazoovistrukturna podjela («srednjojužnoslavenski»), a u drugim slučajevima sociolingvistička (hindi i urdu).

Iz svega je vidljivo da samo jezikoslovlje ne može odgovoriti na pitanja kao što su: postoji li jedan ili više kineskih jezika (ako više-koliko ?), jesu li urdu i hindi jedan ili više jezika, jesu li hrvatski, srpski i bošnjački jedan ili više jezika, jesu li danski i norveški jedan ili više jezika, te kako stoji sa situacijom grčkoga jezika u moderno doba ? Konfuzija koja je vladala među u 19. stoljeću (kada je «postojao» i jedan čeho-slovački jezik) ne može biti isprikom za daljnje ustrajavanje na preživjelom pojmu jednoga od južnoslavenskih jezika, različito nazivanoga: srpskohrvatski, hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, srednjojužnoslavenski, bosanski/hrvatski/srpski,.. Za te jezike, koji se razlikuju ne samo na sociolingvističkom, nego na fundamentalnom teorijskolingvističkom opisu (fonetika, fonologija, morfologija, tvorba riječi, sintaksa, semantika, pragmatika, stilistika, leksikon, diskurs) vrijedi tvrdnja poznatoga hrvatskoga jezikoslovca Josipa Silića: «Hrvatski i srpski (moglo bi se dodati- i bošnjački) ne razlikuju se ovoliko ili onoliko, puno ili malo. Kao standardni jezici razlikuju se potpuno.»

Stanovišta hrvatskih jezikoslovaca

Glede pojma srpskohrvatski jezik (srpsko-hrvatski, hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski) među hrvatskim lingvistima postoji praktički uniformno mišljenje da je taj «jezik» ideološko-politički konstrukt koji nikada nije opstojao u stvarnosti. Naime: moguće je postojanje eminentno političkih konstrukcija koje traju neko vrijeme (primjer su, među inim, razne socijalističke institucije što su nastale i nestale s komunističkom SFRJ), no, u slučaju «srpskohrvatskoga» riječ je o himeri koja je imenovana, zabilježena u svjetskim udžbenicima, ušla u globalnu svijest kao široko prihvaćen pojam -no, nikad je nije bilo: nešto poput vještica, flogistona ili geocentričnoga sustava. Korijeni široke recepcije srpsko-hrvatske jezične ideologije mnogobrojni su, no, većina se može svesti na dvije ili tri teze: rana je slavistika (Josef Dobrovsky, Pavel Šafařik, Jan Kollar, Franc Miklošič, Jernej Kopitar, Vuk Karadžić) pogrješno ocrtala odnose među južnoslavenskim jezicima- dijelom politički motivirana kao produžena ruka onodobne habsburške politike, a još više kao dio općega stanja u jezikoznanstvu onoga doba što je miješalo discipline kao filologija, povjesnica, etnografske zabilješke i sl., dok prava lingvistika još nije ni postojala; velika, ili u više područja života potpuna razumljivost govora koji su označeni kao hrvatski i srpski, a što je dugo vrijedilo (a i sad često važi) kao glavni i jedini kriterij u klasifikaciji jezika svijeta; i, konačno, aktivnost hrvatskih i srpskih jezikoslovaca i pisaca na polju jezične unifikacije tijekom većega dijela 19, pa i početka 20. stoljeća- ti su autori, motivirani jugoslavenskom ideologijom i onodobnim shvaćanjima jezika sami inzistirali da se radi o jednome jeziku kojega su različito nazivali.

Stav je hrvatskih jezikoslovaca prema fenomenu «srpsko-hrvatskoga» oblikovan u nizu studija što su počele, moglo bi se reći kultnim djelom Petra Guberine i Krune Krstića: «Razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika», 1940., a nastavile su se člancima, tekstovima, knjigama i monografijama Ljudevita Jonkea, Bulcsu Laszloa, Radoslava Katičića, Dalibora Brozovića, Stjepana Babića, Branka Franolića, Josipa Silića, Ive Pranjkovića, Marka Samardžije, Branke Tafre, Mire Kačića, Mirka Petija, Nataše Bašić i drugih. Iako među hrvatskim jezikoslovcima često dolazi do žustrih svađa i prepucavanja oko vječne hrvatske teme, pravopisa- što se tiče «srpsko-hrvatskoga» (hrvatskosrpskoga, hrvatskog ili srpskog) mišljenje je unisono: taj jezik nikada nije postojao (stoga-nije se ni raspao niti još opstoji u ostatcima) osim kao imaginarni politički konstrukt bez stvarnoga sadržaja. S tim je u skladu praksa u kojoj je u hrvatskoj jezičnoj kulturi nazivak «srpskohrvatski», kao i drugi dvojni nazivi, potpuno nestao iz uporabe.

Stanovišta srpskih jezikoslovaca

Što se tiče naziva «srpskohrvatski», srpski su lingvisti, za razliku od svojih hrvatskih kolega, podijeljeni. Uzroci takovomu stavu višestruki su, od srpskih nacionalnih do jugounitarnih, od jezičnopovijesnih do općeuljudbenih. Naime, u srpskoj je jezičnoj kulturi dominiralo, često prešutno, mišljenje da je srpskohrvatski zapravo srpski jezik koji se proširio izvan jezgrenih srpskih etničkih prostora i kojeg je oblikovao, praktički isključivo na srpskim pučkim govorima, Vuk Karadžić. Tijekom obje Jugoslavije srpski jezik bijaše u dominantnome položaju u odnosu na hrvatski, i to ponajviše zbog dva činitelja: srpske demografske prevlasti i teritorijalne proširenosti, kao i centralističkoga uređenja što je pogodovalo širenju idioma glavnoga grada zajedničke države. Ne ćemo ulaziti u nijanse prijepora tko je u konačnici više dobio ili izgubio (u srpskome je prevladala, bar privremeno, latinica; također, tek bi podrobnija jezikoslovna istraživanja mogla dati odgovor na pitanje je li hrvatski više promijenio svoju fizionomiju pod utjecajem srpskoga, ili je bilo obratno): tek, valja reći da su srpski jezikoslovci i javnost skloniji kontinuaciji uporabe pojma «srpskohrvatski» iz razumljivih pragmatičko-psiholoških razloga: srpskohrvatski nazivak daje srpskoj uljudbi, bar formalno, pravo na prisvajanje baštine hrvatske renesansne, barokne i prosvjetiteljske književnosti i filologije pisane na štokavskome vernakularu- a što je teza koja potječe još iz doba rane slavistike Dobrovskog i Šafařika. Ukratko- hrvatski jezik sa «srpskohrvatskim» nema što dobiti, a može samo izgubiti; srpski jezik može dosta dobiti, iako u praksi može i izgubiti, poglavito u mijenjanju fizionomije jezika i pisma. Bez apostrofiranja drugih unutarsrpskih jezičnih sporova (ćirilica-latinica; ekavica-jekavica; status crnogorskoga), moglo bi se zaključiti sljedeće: većinu su stavova o srpskohrvatskom oblikovali filolozi i lingvisti Mihailo Stevanović, Radosav Bošković, Miloš Moskovljević, Pavle Ivić, Milka Ivić, Aleksandar Mladenović, Ivan Klajn, Branislav Brborić, Slobodan Remetić, Miloš Kovačević, Radmilo Marojević, Milorad Radovanović, Predrag Piper i drugi. Raznorodnost tih stavova očituje se u tom da je i dalje, bar u nekim filološkim izdanjima, u porabi pojam «srpskohrvatski»- iako je službeno naziv jezika srpski jezik. U odnosu na sadržaj nazivka «srpskohrvatski» prevladava mišljenje o dominatno etničko srpskom značaju toga imena te stav da su hrvatski i bošnjački jezici «nastali» raspadom srpskohrvatskoga koji je slijedio rasap Jugoslavije, a što su hrvatski jezikoslovci, mišljenje je većine, skrupulozno i uporno planirali desetljećima prije konačnoga kraja SFRJ. Supostojeći je tomu stanovištu protuslovan stav po kojemu srpskohrvatski još postoji, tj. da se politički raspao, ali ne i lingvistički.

Stanovišta svjetskih jezikoslovaca i institucija

Nakon razdoblja rane slavistike, u kojem je posijan velik dio kaosa što je kasnije opterećivao odnose među južnoslavenskim narodima i jezicima, dolazi koncem 19. stoljeća do afirmacije pojma «srpsko-hrvatski», i to u djelima jednoga od najuglednijih mladogramatičara, slavista Augusta Leskiena- inače prijatelja Tome Maretića. U 20. je stoljeću situacija glede statusa i nazivka pojedinih jezika bila dosta ujednačena, kao i politizirana. Uglavnom su prevladavali «serbokroatisti», neki još od razdoblja između dva rata, no većina je djelovala u doba SFRJ. Najpoznatiji slavisti koji su se bavili «srpskohrvatskim», hrvatskim ili srpskim, srpskim, hrvatskim i sl. bijahu: Arturo Cronia, Gerhard Nelkowsky, Kenneth Naylor, Roger Auty, Thomas Magner i dr. Poslije raspada SFRJ afirmiraju se studije i knjige Leopolda Auburgera, Ljudmile Vasiljeve, Elisabeth Erdmann-Pandžić i Claudea Hagegea. Sumarno, moglo bi se reći sljedeće:

u doba SFRJ «srpskohrvatski» je uživao popularnost koja je bila refleks dvaju izvanjezičnih čimbenika: utjecaja Jugoslavije u međunarodnoj politici kao tampon-zone među blokovima i jednoga od osnivača Pokreta nesvrstanosti, te privlačnosti jugoslavenskoga samoupravljanja i «trećeg puta» za nemali dio zapadnih ljevičara

većina je stavova o statusu «srpskohrvatskoga» bila unitaristički ili, kao kod Kennetha Naylora, prosrpski nastrojena (Naylorova teza je bila da bi državni jezik u SFRJ trebao biti srpski ekavski, te da je samo književnost na čakavskome narječju hrvatska-ponavljanje starih Miklošič-Karadžićevih teza)

po nestanku komunizma «srpskohrvatski» je izgubio dosta od političke važnosti (osim kao «jezik» kriznoga područja u oko pola desetljeća), a broj se slavista koji se njime bave smanjio. Jedan, pretežniji dio slavista starije generacije i dalje ustrajava na tome da srpskohrvatski i dalje postoji. No, mišljenje je većine mlađih da više ne postoji ili da nikada i nije postojao.

U svjetskim institucijama stoga vlada dosta kaotično stanje, koje se može prikazati sljedećim značajkama:

većina kataloga svjetskih institucija i dalje zadržava pojam srpskohrvatski, uz pojmove srpski i hrvatski (često i bošnjački). Također, prisutna je besmislena praksa da se latinične knjige i tekstovi stavljaju u hrvatske kataloške pretince, a ćirilični u srpske; katkad se razvrstba obavlja po zemljopisnim kriterijima. Utjecaj slavista, kako u svijetu, a još više iz zemalja nestale Jugoslavije, marginaliziran je ili skoro nestao, pa o imenu i kategorizacijama odlučuju knjižničarski birokrati i politike pojedinih zemalja

knjižnice i instituti više zemalha (Francuska, Kanada) primijetili su da rapidno gube hrvatsko čitateljstvo koje ne želi imati nikakve veze s pojmom srpskohrvatski. Tako srpskohrvatski u inozemstvu postaje sve više srpski, dok se studiji i katedre za hrvatski i, u manjoj mjeri, bošnjački otvaraju neovisno o staroj nomenklaturi-od Kanade do Australije, Ukrajine i Kine

konačno, glavna presuda srpskohrvatskom leži u najvidljivijoj činjenici: kako može u međunarodnim relacijama opstati jedan jezik za koji sami navodni korisnici, u svojim državama, tvrde da ne postoji ? Budući da je u Hrvatskoj službeni hrvatski, u Srbiji i Crnoj Gori srpski, u Bosni i Hercegovini bošnjački (pod bosanskim imenom), hrvatski i srpski- nerealno je očekivati da će «srpskohrvatski» nastaviti himeričko postojanje u zrakopraznome prostoru. Ironija može biti konačna u tome da ne će Hrvati i Srbi, koji su «dali» ime dvoimenomu jezičnomu hibridu, biti odlučujući činitelj njegove konačne disolucije: prije marginalizirano jezično pravo Bošnjaka i Crnogoraca bi, najvjerojatnije, moglo dovesti i do formalnoga nestanka toga pojma u svjetskim katalogizacijama i klasifikacijama jer je, uzmu li se u obzir imena njihovih nacionalnih identiteta, «srpsko-hrvatski» nazivak očigledno nametnut i neprihvatljiv za narode koji nisu jezično kolonizirani (kao Irci), niti su kolonijalni narodi (kao Argentinci). Jezična mora starijih slavista postala je jezičnim izazovom novijih.

Literatura

Stjepan Babić: Poticaji i podaci za raspravu o početku hrvatskoga književnoga jezika, Jezik, 45, 4, 1998, Zagreb
Nataša Bašić: V.S. Karadžić između jezikoslovlja i politike, ŠN, 1991, Zagreb
Nataša Bašić: O postanku hrvatskoga književnog jezika, Jezik, 45,4, 1998, Zagreb
Branislav Brborić: O jezičkom raskolu, Heleta, 2000, Beograd
Branislav Brborić: S jezika na jezik, Prometej, 2001, Beograd
Dalibor Brozović: Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti, u «Hrvatska književnost u evropskom kontekstu», Liber, 1978, Zagreb
Mario Grčević: Hrvatski udjel u Karadžićevu prijevodu „Novoga zavjeta“, Jezik, 44., 2., 1996/97, str. 53.-63.
Mario Grčević: Zašto slavistika 19. stoljeća nije priznavala postojanje hrvatskoga jezika? Uzroci i posljedice, Jezik, 45., 1., 1997., str. 3.-28.
Mario Grčević: Karadžićeva gledišta o hrvatskome jeziku u slavističkome okružju, Jezik, 45., 2., 1997., str. 41-58.
Pavle Ivić: Nauci trebaju činjenica, a ne emocije, Jezik, 33., 3., 1986., Zagreb
Pavle Ivić: O jeziku nekadašnjem i sadašnjem, BIGZ-Jedinstvo, 1990, Beograd
Miro Kačić: Hrvatski i srpski: zablude i krivotvorine, Zavod za lingvistiku FF, 1995, Zagreb
Miloš Kovačević: Srpski jezik i srpski jezici, SKZ-BIGZ, 2003, Beograd
Marko Samardžija: Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnog jezika, MH, 2004, Zagreb
Slovo o srpskom jeziku, Fond za istinu o Srbima, 1998, Beograd
Zlatko Vince: Putovima hrvatskog književnog jezika, SNL, 1978; MH, 2003, Zagreb