Irena Kolesar (Slavonski Brod, 22. studenog 1925. - Zagreb, 3. rujna 2002.), hrvatska filmska i kazališna glumica.

Irena Kolesar
Biografske informacije
Rođenje22. studenog 1925.
Kraljevina Jugoslavija Slavonski Brod
Smrt3. rujna 2002.
Hrvatska Zagreb
SupružnikŠime Šimatović
Opus
Djelatni period1942-1982

Životopis

uredi

Irena Kolesar je kći obućara Mije-Miška Kolesara (Rusina), i domaćice Rozalije Strumberger, podrijetlom Njemice. 1935. godine obitelj Kolesar, preselila se iz Slavonskog Broda u Zagreb, gdje je njen otac otvorio obrt u Ilici, nedaleko tadašnjeg kina «Jadran». Irena je tada imala devet godina, sa nepunih 17 godina otišla je u partizane (1943) i postala borac Trinaeste proleterske brigade - Rade Končar. Glumac Joža Gregorin uključio ju je u kazališnu družinu te brigade, a nakon toga postala je članica Kazališta narodnog oslobođenja Hrvatske. U kazalištu se upoznala s glumcem Šimom Šimatovićem s kojim se vjenčala u lipnju 1944, za vrijeme «Kongresa kulturnih radnika u Topuskom».

Nakon oslobođenja vratila se u Zagreb 1945, gde je primljena u dramski ansambl Hrvatskog narodnog kazališta.

Vjekoslav Afrić povjerio joj je 1947. glavnu ulogu mlade neustrašive partizanke s mora u prvom poslijeratnom cjelovečernjem igranom filmu Slavica. Ta uloga, napravila je od Irene Kolesar pravu zvijezdu novorođene države. Slavicu je gledalo oko dva milijuna gledaoca u Jugoslaviji.[1]

Irena Kolesar je uz rad na prvim domaćim filmovima ( ukupno 7), radila i u svojoj matičnoj kući gdje je ostvarila brojne zapažene role ( Laura u Williamsovoj „Staklenoj menažeriji“, Hedviga u Ibsenovoj »Divljoj patci« u režiji Branka Gavelle). Irena se dopala Bojanu Stupici, tadašnjem velikom magu jugoslavenskog teatra koji ju je nagovorio da prijeđe u njegovo Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd 1953. Prva uloga koju joj je povjerio bila je Julija u Shakespeareovoj tragediji »Romeo i Julija«. U Jugoslovenskom dramskom pozorištu Irena je radila 20 godina sve do 1973. U tom razdoblju ostvarila je veliki broj zapaženih uloga, među kojima valja spomenuti; Ofeliju i Gertrudu u «Hamletu» , Noru u Ibsenovoj »Lutkinoj kući«. U to vrijeme 15 puta za redom igrala je Ofeliju iz „Hamleta“, u režiji Marka Foteza na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Od 1973. Irena je u mirovini, nakon toga vratila se u Zagreb, i radila još neko vrijeme honorarno nastupajući na televiziji i po Zagrebačkim kazalištima (Žar ptica, Teatar u gostima).

Unatoč činjenice da je bila zvijezda socijalističke Jugoslavije, to se nije odrazilo na njeno materijalno stanje, - kraj života dočekala je u više nego skromnim uvjetima sa svega 1200 kuna mirovine i 300 kuna boračkog dodatka.[1] Umrla je nakon duge i teške bolesti (Alzheim) 3. rujna 2002. u staračkom domu „Ksaver“ u Zagrebu.

Karijera

uredi
Godina Naslov filma Uloga
1961. Ne diraj u sreću
1957. Vrnil se bom
1956. Poslednji kolosek
1953. Kameni horizonti Mala
1950. Plavi 9 Nena
1948. Besmrtna mladost Zorica
1947. Slavica Slavica

Televizijske serije i drame

uredi
Godina Naslov djela Vrsta djela Uloga
1982. Nepokoreni grad TV serija Teta Lenka (2 epizode)
1981. Ujka Vanja TV drama Marina
1972. Nikola Tesla TV serija Margaret
1972. Klupa u Jurjevskoj TV serija Nuša (5 epizoda)
1972. Dragi Antoan TV drama
1972. Lica TV drama
1971. Kapetan iz Kepenika TV drama
1968. Ne igraj se ljubavlju TV drama
1967. Nikad se ne zna TV drama
1963. Inkognito TV drama
1961. Hedda Gabler TV drama
1960. Spletka i ljubav TV drama

Izvori

uredi

Eksterni linkovi

uredi